Želite da vidite još?

Ulogujte se
Nemate nalog? Registrujte se
Podeli ovo

,,Vršnjačko“ nasilje

Stalno nailazim na nekakve tekstove o tzv. vršnjačkom nasilju (kažu da to nasilje nije između baba vršnjakinja, nego između dece istog godišta, šta li…)

I u tim tekstovima se ponekad spomene kako ,,jadno dete nema ajfon, firmiranu odeću…“ ili šta već pa ,,jadno dete trpi prozivke, nasilje…“ ovo ono i sve se nešto vrti oko ,,jadno dete“ protiv ,,nasilna deca“, a retko ko obrati pažnju na to da niti dete mora da se postavi kao jadnik niti su druga deca latentno nasilna, ta ,,nasilna deca“ su bukvalno proizvod svog okruženja, od zatupljivačkih medija do nezainteresovanih roditelja. Isto tako su ta ,,jadna deca“ proizvod svog okruženja, od zatupljivačkih medija do prezaštitnički nastrojeniih roditelja.

Iako ni moje dete nema ono što ,,nesvesni proizvodi društva u celini“ očekuju da ima jer su ubeđeni da se to mora imati, moje dete ipak ne dozvoljava nikom da je zlostavlja i ume da odgovori na svaku bezveznu opasku u vezi sa bilo kakvim nemanjem, čak i da se posprdački postavi prema ,,nesvesnim proizvodima društva u celini“.

Primeri:
Nemaš album sa sličicama iz Idee? Nemam jer neću da nas navlače na redovnu kupovinu u Idei.
Nemaš ajfon? Nemam, ne treba mi trenutno.
Nemaš firmiranu odeću? Nemam, imam kvalitetnu.

Štaviše, iako nije ,,nesvesni proizvod društva u celini“, odlično se uklapa u društvo, često čak i rukovodi ,,dečijom narodnom masom“.

Biće da problem nije samo u vaspitnom zanemarivanju dece koja postaju nasilna, nego je problem i u neučinkovitom roditeljskom vaspitanju one dece koja ne uspevaju da se uklope u društvo kakvo god da je i sačuvaju svoj psihički integritet.

POUKA:
Preuzeti roditeljsku odgovornost i ne odgajati decu u odrasle nasilnike, ali ni u mlitavce i mutavce, nego u svesna i samosvesna bića. Da bi se to uspelo, najbitnije je prethodno osvestiti sebe i odbaciti od sebe što je više moguće zabluda koje proističu iz centralne perspektive koja se kod mnogih roditelja današnje dece zadržala mnogo posle njihove druge godine detinjstva tj. perioda za koji je takva perspektiva prirodno specifična. To je ono kad neko misli da je sve samo onakvo kakvo je prema njemu i ne pokušava da razmotri svaku pojedinačnu ili bar svaku drugu ili neku šestu situaciju iz tuđih perspektiva.

Na primer, ako postoje deca koja su na bilo koji način nasilna prema mom detetu, potrebno je da posmatram svet ne samo iz perspektive roditelja ,,deteta žrtve“, nego i iz perspektive te ,,nasilne“ dece ili njihovih roditelja i njihovog okruženja, iz perspektive nastavnika, pedagoga i psihologa koji u školskoj ustanovi vrše vaspitanje i te dece i mog deteta uz prilična zakonska ograničenja i formalne nejasnoće o tome šta se može, a šta ne sme uraditi u određenim situacijama u radu ustanove pa čak i iz perspektive zakonodavnih tela koja se bave predviđanjem raznih situacija i formulisanjem zakonskih akata na osnovu tog predviđanja. Kad se tako šire sagleda situacija, maltene redovno se dolazi do zaključka da je pojedinac nemoćan da bilo šta promeni u društvenom sistemu oko sebe, ali to surovo saznanje o nemoći se briše onog trenutka kada se iz frustracije pređe u otkrivanje i sagledavanje realnih mogućnosti pojedinca tj. realnog opsega u kojem on može da deluje.

Najuži, a najvažniji realan opseg delovanja pojedinca je zapravo uticaj roditelja na sopstveno dete.  (u linku su opisane nadležnosti, a u kasnijim tekstovima će biti dati i korisni saveti na temu uticaja roditelja na sopstveno ,,dete žrtvu“ ili ,,dete nasilnika“)

Ponekad situacije premaše moć adekvatno vaspitanog deteta da im se odupre i ne poklekne u njima. Onda se dolazi do sledećeg, nešto šireg, a opet realnog opsega za delovanje pojedinca tj. roditelja pa roditelj ,,deteta žrtve“ može da ostvari i dodatni pedagoški uticaj i na ,,decu nasilnike“ (za to nije svako sposoban, ali svako može bar pokušati pedagoški prihvatljivim postupcima ili bar razgovorom da upristoji tuđu ispuštenu decu. U mom roditeljskom slučaju, to je uvek uspevalo. Onda kada je bilo teže, išla sam na širi opseg delovanja pojedinca tj. na vršenje uticaja na roditelje ,,nasilne dece“. Ako se pravilno i sa dobrom namerom o ispravljanju ponašanja deteta pristupi roditelju problematičnog deteta, retko izostaju rezultati, možda samo u situacijama u kojima je roditelj problematičnog deteta i sam potpuni probisvet. Verovali mi ili ne, izuzetno je mali broj takvih roditelja i većina roditelja je spremna na saradnju sa drugim roditeljima da bi se ispravilo ponašanje problematične dece, ali samo ako se pokaže dobra volja u tom smeru tj. bez agresivnog napada na roditelja ili, ne daj Bože, na to problematično dete.

Često se ispostavi da roditelji problematične dece nisu probisveti, nego prezauzeti radnici koji nemaju dovoljno vremena da se posvete vaspitanju sopstvenog deteta jer su u trci za finansijskim održanjem porodičnog budžeta. Ponekad se ispostavi da su roditelji problematične dece otupeli usled delovanja širih društvenih tokova na njih, uglavnom medija ili potrošačke propagande za široke narodne mase. Onog trenutka kada postanu svesni bilo sopstvenog problema u poimanju sveta oko sebe ili kad su dovedeni pred jasno saznanje da su vaspitno zanemarili svoje dete tj. da ga nisu blagovremeno vaspitavali, mnogi takvi roditelji vrlo brzo preduzimaju korake da se nastala nemila situacija reši. Da bi došlo do reakcije tih roditelja, oni moraju imati ta saznanja o ponašanju svog deteta i to direktna, a ne neka štura, nejasna i nezgrapna saznanja putem rekla-kazala ili spora i suvo-formalna saznanja indirektnim putem preko institucija. Npr, ako je dečak par puta udario moje dete, razbio joj lenjir, naočare i bahato se ophodio prema mom detetu, moj prvi korak je razgovor sa roditeljem deteta i obaveštenje, ne razjareno izrečene optužbe, nego sabrano formulisano obično obaveštenje o dotičnoj situaciji i to u prisustvu oba deteta, i mog i njihovog. Onda nema ni laži, ni prevare, jasno se otkrije ko je kada bio kakav pa se ponekad  čak dođe i do odgovora zašto je tako kako je. Već u tom opsegu delovanja pojedinca, učesnici su roditelji oba deteta i oba deteta te je krug delovanja je praktično usko zatvoren na one kojih se situacija tiče. Samim tim, tako se nemila situacija često lako i rešava.

Ukoliko roditelji nisu spremni na saradnju sa drugim roditeljima ili deca sa decom ili bilo ko u tom uskom krugu sa bilo kim, onda se situacija komplikuje jer se rešava preko ustanova koja imaju veoma ograničenu moć delovanja na pojedinca, naročito na odrasle pojedince koji vaspitavaju mlade pojedince. Ako je neko ikada pokušao da problem reši onako kako je opisano u prethodnom odeljku, takav će verovatno potvrditi da su retke situacije u kojima se mora ići na šire delovanje, putem institucija ili još šire, menjanje zakonskih akata. Najčešći je problem što retko ko pokuša da reši problematičnu situaciju sabrano zajedno sa učesnicima u njoj i preskače se taj prvi prirodno-društveni korak. U tom smislu, oni koji greše bilo zato što ne deluju sabrano i razborito ili zato što ne deluju nikako, upravo su odrasli, tj. roditelji.

Ni prosvetni sistem nema adekvatnih dozvoljenih mehanizama kojim bi u tom aspektu mogao zameniti ulogu roditelja niti je društvo u celini ustrojeno tako da roditeljima olakšava vaspitanje deteta, naprotiv, otežava ga. Upravo zato, u društvenom sistemu u kakvom su se zatekli zajedno sa svojom decom, roditelji imaju samo sami sebe kao oslonac u odgajanju svoje dece i to je polazište pri kom samo odgovorni roditelji se angažuju i preuzimaju odgovornost, a neodgovorni se ne angažuju i krive sve oko sebe osim sebe.

Ostali tekstovi